Svetište Gospe Sinjske

Početkom 1715. godine stigla je u Sinj vijest da je Turska (8. prosinca 1714.) navjestila Veneciji rat. Svi su slutili da će Turci iz Bosne najprije napasti Sinj, pa su se u Sinju odmah počeli pripremati na obranu, utvrđujući Grad. U isto vrijeme Turci su se, u Bosni, spremali za napad. Skupivši pod Kupresom ogromnu vojsku, šerašćer Mehmed-paša šelić poše prema Sinju. Dana 23. srpnja 1715. prijeđe preko Prologa i utabori se uz Cetinu. Narod se u cetinskoj krajini silno prestrašio. Jedni su bježali prema primorju, drugi u brda. Svoju imovinu donosili su u novu crkvu, nadajući se da će topovi iz Grada obraniti crkvu od Turaka. 

U sinjsku tvrđavu zatvorila se četa od oko 700 vojnika, žene, djeca i sedam fratara. Fratri su sa sobom ponijeli sliku Majke od milosti i stavili je u tvrđavnu crkvu sv. Mihovila, na oltar sv. Barbare. "Kad građani - piše Filipović - razumiše da je Gospa u gradu, mnogo se uzradovaše i k njoj se udilj utekoše i s molitvom i zaviti, koji im dade taki slobod i taku jakost da se viteški braniše i obraniše."

Turci nisu odmah napali na Sinj. Najprije su 26. srpnja 1715. nakon žestoke borbe i uz velike gubitke osvojili Otok. Zatim su se razišli po Cetinskoj krajini i Zagori da pale, plijene i ubijaju. Stigli su do Klisa, Drniša i Vrlike, koju osvojiše.

Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza i ponavljao se često slijedećih dana. Oko Grada sve je bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i crkvica sv. Franje, a zatim i samostan i nova crkva pod Kamičkom sa svim što je u njoj bilo. Sam je Grad bio napola razrušen.

Za branitelje Sinja molilo se po cijeloj Dalmaciji. Svak se bojao, ako padne Sinj, da će Turčin zauzeti Klis pa ostalu Dalmaciju. Splitski nadbiskup Cupilli pošao je pod zastavom križa Sinju u pomoć, ali nije mogao prodrijeti dalje od Dicma, pa odatle šalje pismo (9. kolovoza) Papi Klementu XI. u kojem ga zaklinje da moli za Sinj. U Omišu je pobožni svijet, čitavu noć u crkvi, pred Gospinom slikom, molio za Sinj.

Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć. 

Branitelji su očekivali novi napad ali je neprijatelj "noću od 14. na 15, kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu...". izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja.

Izjutra, na Blagdan Velike Gospe nijednog Turčina nije bilo pod Sinjem, već su i posljednje Turske čete prešle preko Cetine. Pod Gradom se našlo 10.000 mrtvih i mnoštvo ratnog materijala. Od naših padoše 3 časnika, 35. vojnika i vojni kapelan fra Stjepan Batarelo. Ranjenih je bilo 52.

Suvremenici događanja uvjereni su da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. Suvremeni povjesničar fra Petar Filipović piše: "Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu Grada jednu ženu u velikoj svitlosti". Te su se Gospođe strašili i zato su pobjegli.

Premda se mogu donijeti i neki naravni razlozi povlačenja turske vojske, ipak su svi branitelji bili duboko uvjereni da je to bilo djelo "naše zaštitnice", "Majke od Milosti" pred čijom su se Slikom molili.

Generalni providur u svome izvještaju od 16. kolovoza priznaje čudesnu činjenicu: "Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji oslobodivši prošle noći, na dan Uznesenja Djevice veoma važnu tvrđavu Sinj, izmučenu krvavom opsadom goleme turske vojske".  

A splitski je nadbiskup Cupilli 16. kolovoza održao misu zahvalnicu zbog pobjede i "održao vrlo lijep govor u zahvalu bl. Djevici što je jučer (15. kolovoza) prisilila Turke da napuste opsadu sinjske tvrđave, poslije 16-dnevnog uzaludnog opsjedanja" (o. I. Cetinić). O sinjskoj pobjedi uz pomoć "Majke od milosti" izvijestili su i suvremenici fra N. Lašvanin, kroničar Sutješkog samostana, M. Tamburina, general isusovačke družbe i fra Gašpar Vinjalić, povjesničar.

Časnici i vojnici neposredni su svjedoci toga događaja i milosti. U znak zahvalnosti Gospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu s križem da se baš ta Slika "Majke od milosti" njome okruni. Možemo slobodno ustvrditi: Na dan pobjede Gospe od Milosti - rođena je Gospa Sinjska. 

Od tog dana ime "Gospe Sinjske" pročulo u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji

Od tada u Sinj počeše pristizati mnogi hodočasnici. Za Njezin blagdan već se u ono doba skupljalo i do 10.000 vjernika. Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište.

Slika čudotvorne Gospe Sinjske 

Slika Čudotvorne Gospe Sinjske može se ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. Naslikana na platnu, duga je 58 cm, a široka 44 cm. Slika ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje koje izlazi iz tamne pozadine slike. Dobro je sačuvana, iako je na više mjesta prelomljena. Ti su prijelomi vjerojatno nastali dok su fratri nosili Sliku u torbi za bježanja iz Rame. Godine 1927. Sliku je temeljito očistila i u jednakoj veličini preslikala slikarica č. s. Rafaela Egger, a godine 1965., pred proslavu 250. obljetnice čudesnog oslobođenja Sinja i Cetinske krajine, Sliku je konzervirao Filip Dobrošević iz Splita.

Ova se Slika može ubrojiti među naše „Gospe selice”, koje je narod nosio sa sobom sjedinjujući s Marijom svoju, često gorku sudbinu. Njenom su se blagom liku divili mnogi, a ovako su je opisali naši svećenici i književnici:

„Bogomajka je lice neiskazane ljepote prignula lijevom ramenu, a pogled oborila zemlji. (...) Pričinja se da te oči poniknute ničice izravno gledaju i vide čovjekovu vanjštinu i čovjekovu nutrinu. Iznad kestenjaste kose teče joj tamnopepeljasta koprena i u bogatim naborima pada po gornjem dijelu prsa i po ramenima. Koprenu, sličnu okruzi ramskih žena, natkriljuje svjetlozeleni veo, podšiven žutom podstavom, koji donjim dijelom pada niz leša, a gornjim se oslikava na svjetlećem svetokrugu koji ovija glavu, pa je kao i glava povinut ulijevo. Ispod prozirne koprene, zasječeno, nazire se uho, usuglašeno s izrazom poniklog lica, kao da kaže: ‚Sve što bude izrečeno, bit će saslušano’.” (Ivan Aralica)

„Gospino lice vrlo je milo i živo, puno neke neodoljive dragosti, blago i kao zeru turobno, a opet ljupko, lijepo, da ti pogled na nj razblažuje srce, dira dušu. ” (fra Stanko Petrov)

„Gospina glava, zaogrnuta dvostrukom koprenom, lagano je nagnuta na lijevu stranu. Marijino lice ističe se visokim čelom, nešto s pojačanim spuštenim kapcima iznad kojih su visoko svedene obrve. Blijedi obrazi lagano su oživljeni crvenilom. Preko glave tamna je zlatnozelena koprena, koja se spušta niz ramena. Ispod nje je druga koprena, prozirna tamnopepeljaste boje. U laganom ritmu ona obuhvaća glavu, ramena i gornji dio prsiju. Kroz nju se nazire uho i dio vrata, a na prsima prelazi u bogatu igru nabora. Ispod nje je tamnocrvena haljina, stegnuta zelenkastim pasom. Oko glave je nenametljiva aureola.” (fra Josip Ante Soldo)

„Na glavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa strane i sprijeda, sve do dna slike vise zlatni lanci, kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti. Nasred prsiju tri su velika srca. Ispod vrata je rastegnuta, između dviju zvijezda, lijepo spletena mrežica od mnogo zrnaca sitna biserja. Sve su te nakite darovali pobožni vjernici Majci Božjoj u zahvalu za primljene milosti.” (J. A. Soldo)

 Danas se od Gospine slike vidi samo lice i maleni rub koprene. Sve je drugo prekriveno zlatom i biserjem. Upravo je po nakitu i zavjetnim darovima Slika Gospe Sinjske dobila svoje vanjsko obilježje. Od svih se darova najviše ističe zlatna kruna koju su Gospi u znak zahvalnosti poklonili branitelji Sinja. Tom je krunom Gospu svečano okrunio 1716. godine splitski nadbiskup Cupilli. Kruna je ukrašena viticama i anđeoskim glavicama. Ona je bila prvi dar vjerničkog srca. Na njenom je dnu upisano: 

„IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT – ANNO MDCCXV” (Zauvijek okrunjena slavi – 1715.).

Slika je postavljena u srebreni okvir koji je izrađen od zavjetnih darova. Četvrtasti osnovni dio izrađen je 1748. godine u Mlecima, a četiri srebrena ukrasa, vezana za taj četvrtasti dio okvira rađena su 1766. godine, također u Mlecima. Na podnožju gornjega srebrenog nakita stoji natpis: 

„SANTA M. G. SUBURBII SING 1766.” (Svetoj Mariji od Milosti varoši Sinja 1766.

Značajna obnova okvira učinjena je 1973. godine. Tada je kipar Ante Jakić uklonio drveni dio okvira koji je bio obložen srebrom, zamijenio drvo s poliesterskom plastičnom masom i izmijenio veliki dio srebrene obloge u što je utrošeno 15 kg srebra. Na poleđini srebrenog okvira Gospine slike izradio je reljef sinjske Tvrđave.

Tko je naslikao Gospinu sliku? Kako je k nama došla? Kakvi su počeci njezina posebnog štovanja? Na ova pitanja nemamo sigurne odgovore. Prvi i najstariji povjesničar Gospina štovanja fra Petar Filipović kaže da ni od starih nije mogao doznati od kuda je i kako Slika došla u Ramu. 

Fra Stanko Petrov nagađa da ju je slikao nepoznati mletački slikar u drugoj polovici 15. stoljeća i da se Slika najprije nalazila u Cetingradu (Sinju), da su je cetinski fratri kad je Sinj pao u turske ruke 1536.g. ponijeli sa sobom u Ramu, gdje je ostala sve do 1687. godine.