Gospa od Utočišta

Redovnici sv. Ignacija Lojolskog djelovali su i u susjednoj Baranji, pa su u baranjskom mjestu Laško, današnjem Lugu, podigli drvenu kapelu u čast Blažene Djevice Marije. O. Andrija Horvat dao je u Osijeku izraditi Gospin kip s Djetetom, koji je na Veliku Gospu 1697. u svečanoj procesiji dopraćen u Laško, s namjerom da se tamo utemelji marijansko svetište. Kip je odmah započeo privlačiti brojne molitelje, među katoličkim je pukom tamošnja crkva postala poznata po njemu, glas se o njemu brzo proširio i do udaljenih mjesta, pa je Laško ubrzo postalo odredištem mnoštva hodočasnika. Međutim, u Baranji je u to doba bilo dosta nereda s »novovjercima«, jer je dio katolika pod vodstvom svećenika Mihajla Starine prešao na kalvinizam. Budući da su kalvini odbacivali štovanje Majke Božje, prijetila je opasnost da im kip padne u ruke i da bude obeščašćen, oštećen ili uništen. Stoga su isusovci odlučili skloniti ga na sigurnije mjesto, pa su ga 20. studenoga 1704., u vrijeme velike bune protiv habsburške vlasti u Mađarskoj, zamotali u plahtu i lađom po Dunavu prenijeli u Aljmaš. Tako je Gospin kip »našao svoje utočište«, pa se i Gospa u Aljmašu počela nazivati »Gospa od Utočišta« ili »Majka od Utočišta« ili jednostavno - »Aljmaška Gospa«. Aljmaš je odabran zato što se do njega moglo doći i kopnom i rijekom, a i zato što su tamošnji vjernici iznimno štovali taj Gospin kip. Prvu je misu u novom aljmaškom domu, odmah sutradan pred kipom, na oduševljenje brojnih vjernika koji su ga odmah prepoznali, slavio o. Marko Jurina. Vijest o dolasku Gospe iz Laškoga, ubrzo se proširila pa su započela prva hodočašća u Aljmaš, koja se nisu prekidala gotovo tri stoljeća. Godine 1708., isusovac o. Franjo Ksaver Jung, započeo je s mještanima na temeljima stare, graditi novu i veću crkvu. Nakon dvije godine ona je dovršena, a na Malu Gospu - 8. rujna 1715. - posvetio ju je. đakovački biskup Đuro Patačić. Otada se broj hodočasnika povećavao iz godine u godinu. Isusovci godine 1726. podižu na obližnjem brežuljku Kalvariju za pobožnost Križnoga puta, koju svi hodočasnici redovito obavljaju. Tijekom povijesti aljmaškim svetištem upravljaju, kao što je već spomenuto isusovci, jer je Aljmaš bila filijala njihove osiječke župe sv. Mihaela Arkanđela u Tvrđi, neko vrijeme kapucini i franjevci, a od 27. prosinca 1807. kad je postala samostalnom župom, biskupijski svećenici. 

Na Veliki četvrtak 1846. godine, u selu je izbio veliki požar u kojemu su izgorjele mnoge kuće, župni dom, crkva i Gospin kip sa zavjetnim darovima. Ostala je čudom netaknuta jedino Gospina slika, kopija toga kipa, koja je visjela u crkvi iznad glavnih vrata. Prenesena je u udolinu udaljenu kilometar od svetišta i smještena u novopodignutu skromnu kapelicu. Oko kapele su posađene lipe pa je mjesto prozvano »Gospa pod lipom«, a blizu nje je izvor, u čijoj se vodi mnogi hodočasnici umivaju ili je nose kućama, pa se mjesto zove još i »Vodica«. Već iduće, 1847. godine, započela je gradnja nove crkve Pohođenja Marijina, koju je 2. srpnja 1852. posvetio biskup Josip Juraj Strossmayer. Biskup je u Beču dao izraditi i novi zavjetni kip Marije s Djetetom u lijevoj ruci, i žezlom u desnoj, kojega je 1857. darovao crkvi. 

Nakon Drugoga svjetskog rata komunističke su vlasti na različite načine željele dokrajčiti aljmaško svetište, pa su g. 1952. oduzele veliki dio crkvenoga zemljišta. Novi vlasnik - jugovojska, srušila je sve postaje Križnoga puta, a u podzemlju brežuljka iskopala skladišta. Osim toga, tadašnje su vlasti često vrlo grubo pokušavale spriječiti hodočašća, ali bez uspjeha. Ona nikada nisu prestajala, naprotiv, broj se hodočasnika stalno povećavao, jer nema te zle sile koja može spriječiti iskazivanje ljubavi hrvatskoga vjerničkog puka prema Majci nebeskoj! Nije to uspjelo ni sljedbenicima komunističke protukatoličke mržnje, srpskim četničkim postrojbama, koje su uz pomoć tzv. Jugoslavenske armije 1. kolovoza 1991. opkolile Aljmaš, susjedni Erdut i Dalj, te započele topnička razaranja. Njihova je pobjeda također bila prividna i kratkoročna, dok su Aljmašani suznih očiju, s prestrašenom djecom i vrećicama u rukama, upirući pogledom na njihovu najdražu crkvu - svetište, zbijeni u lađama-teglenicama, Dunavom napuštali rodna ognjišta ploveći prema Osijeku. Dunav, ta moćna, široka i u brojnim pjesmama opjevana rijeka, ponovno je, kao toliko puta do tada u povijesti, mnogima bila put u utočište. Gospa je, sigurno, tih trenutaka bila najbliža svojim aljmaškim sirotanima, ne samo zbog brojnih molitava koje su joj tada oni upućivali, nego i zbog činjenice da je i sama prošla taj isti prognanički put! Njezina je majčinska ljubav bila toliko neizmjerna da je četnička mržnja bila potpuno nemoćna i jadna. Uzaludno je bilo njihovo pljačkanje i postupno razaranje crkve i župnoga doma, uzaludan je bio njihov sotonski plan da baš pred Veliku Gospu, 14. kolovoza 1993., potpuno unište i sravne sa zemljom crkvu. Sve je bilo uzaludno, jer je materijalno razaranje samo proporcionalno povećavalo ljubav prema Gospi Aljmaškoj i aljmaškome svetištu. Pomračeni su umovi u startu izgubili bitku i nikako je i nikada nisu mogli dobiti! 

U okupirano hrvatsko Podunavlje nitko nije imao pristupa, pa se dugo nije znalo što je s Gospinim kipom. Onda je nakon više od godinu dana, 31. listopada 1992., ipak čudom pronađen. Potresno su djelovali ti trenutci koje je opisao osječki donjogradski župnik Martin Radman, kojemu je u pratnji predstavnika UNPROFOR-a bio dopušten posjet ruševinama svetišta u Aljmašu, na čijem je ulazu tada stajala ćirilična tabla - »Papuk Dol«: »Izbijamo izravno pred crvku: toranj i fasada srušeni, brdo opeke i građe, ne može se ući na glavni ulaz... Nad crkvenom lađom urušeni lukovi. I nad svetištem golema rupa. Kip sam odmah opazio. Ležao je, pavši s oltara do prilaznih oltarnih stepenica, napola pod kršom; Gospa bez ruke kojom je držala žezlo, Mali Isus bez obje ruke. Pozlaćene krune koju je nosila nigdje. Kip je uprljan pokislom prašinom i od golubova koji su se posvuda naselili.« Smješten je i častio se u osječkom Domu sv. Vinka, gdje je s prognanicima boravio i aljmaški župnik Markić. 

Kip je »putovao« i bivao čašćen u mnogim župama, a onda je točno nakon sedam godina progonstva, 1. kolovoza 1998. vraćen u Aljmaš. Obnovio ga je kipar Petar Jarm, koji je izrezbario nove ruke, žezlo i krune, i restauratorica i slikarica Mira Štimac-Vincens. Papa Ivan Pavao II., tijekom trećega apostolskog pohoda Hrvatskoj u Osijeku, 7. lipnja 2003., pred više od 200.000 hodočasnika okrunio je zavjetni kip Aljmaške Gospe.